Sabljak Davor

Ja sam tvoj anđeo čuvar

– Hej, molim te, nemoj spustiti slušalicu!
– Nemam vremena za razgovor. Što želiš!?
– Trudna sam, 3. mjesec …
– Zašto mi to govoriš? Ne trebaju mi problemi! Očisti to!
– Liječnik je rekao da je prekasno … Što da radim?
– Zaboravi moj broj!
– Kako to da zaboravim? Halo?! Halo?!
… Pretplatnik je privremeno nedostupan …
… Pretplatnik je privremeno nedostupan …
3 mjeseca kasnije …
– Hej mali.
– Bok. Tko si ti?
– Ja sam tvoj anđeo čuvar.
– A od koga ćeš me čuvati? Ovdje sam na sigurnom i želim ostati ovdje.
– Smiješan si. Kako misliš živjeti ovdje, u stomaku?
– Dobro. Samo, mama plače svaki dan …
– Ne brini. Odrasli ponekad imaju takve probleme.
– Jesi li vidio moju mamu? Kakva je ona?
– Naravno, uvijek sam joj blizu. Lijepa je i vrlo mlada.
Još 3 mjeseca kasnije …
– Glupe cipele! Izgledam poput kita! Ne mogu svezati cipele! Dobit ću slom živaca!
– Anđele, jesi li tu?
– Tu sam.
– Mama plače od jutra. Ona se ljuti i svađa sama sa sobom.
– Ne brini. Jesi li spreman vidjeti kakav je svijet?
– Mislim da jesam, ali jako se bojim. Mamu će moj dolazak sigurno uzrujati.
– Ma daj?! Sigurno će se će razveseliti. Kako ne voljeti tkvog mališana poput tebe?
– Anđele, kako je izvan trbuha?
– Sad je zima. Svijet je bijel i bijele pahuljice padaju s neba. Ubrzo ćeš vidjeti.
– Anđele, spreman sam!
– Hajde, mali. Čekam te.
– Anđele, bojim se.
Mališan je rođen ubrzo, bez pomoći i bez svjedoka. Dan kasnije, u predgrađu grada:
– Ne ljuti se na mene, sine, vremena su takva … Ne mogu se nositi sa sobom. Tko će me željeti s tobom? Imam cijeli život pred sobom, a ti ionako ništa ne znaš, samo ćeš zaspati…
– Anđele, gdje je mama nestala?
– Ne znam, ne brini. Vratiti će se brzo.
– Anđele, zašto imaš tako čudan glas? Plačeš li ti to? Molim te, reci mami da mi je ovdje jako hladno.
– Ne maleni, ne plačem. Učinilo ti se. Odmah ću dovesti tvoju mamu. Samo nemoj zaspati! Plači što glasnije možeš! Samo plači!
– Ne želim plakati jer je majka rekla da spavam …
U to vrijeme, nedaleko u jednoj kući…
Ne razumijem kamo sad ideš po toj hladnoći nakon izlaska iz bolnice? Pa tisuće parova ne mogu imati djecu, ne radi to.
– Molim te, obuci se i pođi sa mnom.
– Ali gdje?
– Ne znam gdje. Jednostavno osjećam kao da moram nekamo otići. Molim te, vjeruj mi.
– Dobro, ali ovo je zadnji put da te slušam.
Iz kuće je izašla žena koja je brzo hodala. Suprug ju je pratio.
– Dušo, imam osjećaj da znaš kuda ideš.
– Nećeš mi vjerovati, ali nešto me vodi. Osjećam kao da me nešto vuče za ruku.
– Plašiš me! Obećajte da ćemo, kad se vratimo, nazvati tvoga liječnika!
– Tiho! Netko plače…
– Kao da je dijete…
– Mali, plači glasnije! Mama se izgubila, ali uskoro će te pronaći.
– Anđele, gdje si bio? Zvao sam te! Jako mi je hladno …
– Bio sam po tvoju mamu. Već je sasvim blizu …
– O Bože, to je doista nečije dijete! Gotovo se smrzlo!
– Brzo! Brzo! Trči kući s njim!
– Anđele, moja majka ima drugačiji glas …
– Naviknut ćeš se maleni. To je glas tvoje prave majke …

(Nepoznat autor)