Sabljak Davor

Jeli li to odjel izgubljeno – nađeno?

– Halo, je li to odjel izgubljeno – nađeno? Pitao je dječji glas.
– Da zlato. Jesi li nešto izgubio?
– Izgubio sam mamu. Je li možda s Vama?
– Možeš li je opisati?
– Lijepa je i dobra. I ona jako voli mačke.
– Pa, našli smo jučer jednu mamu, možda je tvoja. Odakle zoveš?
– Iz sirotišta broj 3.
– U redu, šaljemo mamu. Drži se.
– Nakon nekog vremena u dječakovu sobu ušla je predivna žena privijajući mačku na svoje grudi.
– Mama! Mališan je povikao i pojurio do nje. Prigrlio ju je s takvom snagom da su mu prsti pobijeljeli. – Mamica! Moja mamica!
… Dječaka je probudio vlastiti vrisak. Takve je snove imao praktički svaku večer. Stavio je ruku pod jastuk i izvukao sliku žene koju je prije godinu dana pronašao u dvorištu sirotišta. Od tada je sliku držao pod jastukom i vjerovao da je to njegova majka. Sada je zurio u lijepo lice žene dok napokon nije zaspao.
Ujutro bi ravnateljica sirotišta po običaju posjećivala svaku sobu kako bi pozdravila djecu i potapšala svakog mališana po glavi. Na podu, pokraj dječakova kreveta, primijetila je fotografiju koju je bacio tijekom noći.
– Odakle ti ova slika? Pitala je.
– Našao sam je u dvorištu. Ovo je moja mama, nasmiješio se dječak.
– Jako je lijepa i draga i voli mačke.
Ravnateljica je poznavala ovu ženu. Prvi je put u sirotište došla prošle godine s drugim volonterima. Vjerojatno je tada izgubila fotografiju.
Od tada je obilazila od jednog službenika do drugog, pokušavajući dobiti dozvolu za usvajanje djeteta.
Ali, prema zakonu, za to nema šanse jer ona nema muža.
– Pa, rekla je ravnateljica ako je to tvoja mama, to sve mijenja.
Nakon povratka u svoj ured, ravnateljica je sjela i pričekala. Nakon nekog vremena zakucala je na vrata i žena s fotografije ušla je u ured.
– Preklinjem Vas, rekla je žena, stavljajući debeli fascikl na stol. Svi dokumenti, mišljenja, potvrde…
– Hvala Vam. Moram Vam još postaviti nekoliko pitanja. Kada želite vidjeti djecu?
– Neću ih vidjeti. Uzet ću svako dijete koje mi ponudite. Uostalom, pravi roditelji ne biraju dijete … ne znaju kakvo će se dijete roditi – vole takvo kakvo jest. Također želim biti kao prava mama, uzeti dijete koje mi dopustite.
– Prvi put imam takav slučaj, – nasmiješila se ravnateljica.
– Odmah ću dovesti vašeg sina. Ima 5 godina, majka ga se odrekla nedugo nakon što se rodio.
– Jeste li spremni?
– Jesam.
– Dječačić je svom snagom dojurio do nje.
– Mama! Mamice!
– Žena ga je pogladila po leđima, zagrlila ga, šaptala riječi koje nitko osim njih nije mogao čuti.
– Kad mogu uzeti sina? Pitala je.
– U pravilu se roditelji i djeca postupno navikavaju jedni na druge, prvo posjete sirotište, potom roditelji odvode dijete vikendom, a onda zauvijek, ako je sve u redu.
– Odmah vodim sina, odlučno je najavila žena.
– Dobro, odmahivala je ravnateljica rukom.
– Vikend ionako počinje sutra, a u ponedjeljak ćete doći i obaviti formalnosti.
– Dječak je bio sretan. Držao je moju majku za ruku, bojeći se da će je opet izgubiti. Spakirao je svoje stvari, osoblje je stajalo uokolo, neke su odrasle osobe potajno brisale suze.
– Kad su dječak i žena napustili sirotište i nestajali u ulici, dječak je odlučio postaviti najvažnije pitanje:
– Mama … voliš li mačke?
– Volim! Čekaju nas dvije kod kuće! Žena se nasmijala, nježno stišćući dječakovu ruku.

Dječak se nasmiješio i samouvjereno krenuo s majkom prema svom domu.
– U tom trenutku netko je pokucao na vrata… Ravnateljica se trgla i razbudila, kucanje je prekinulo san, zadrijemala je gledajući u djecu na igralištu sirotišta, pogledala je kroz prozor sve udaljene obrise djevojčica i dječaka. Zatim je sjela i zaplakala…

(Nepoznat autor)

Nove objave

Pomozite starijim ljudima..

Stajao sam u redu na blagajni, ispred mene bila je niska pogrbljena starica. Ruke su joj se tresle, na prsima je čvrsto držala malenu torbicu.

Depresija

Depresija je kao da si tu, ali te nema. Depresija ne podnosi zabrane, naredbe i savjete. Depresija plače u nutrini čovjeka, dok se izvana ponekad