Kasnije…
Porazgovarat ćemo kasnije.
Nazvat ću te kasnije.
Vidimo se kasnije.
Ići ćemo u šetnju kasnije.
Kasnije ću ti reći kako se osjećam.
Kasnije ćeš saznati koliko mi značiš.
Kasnije ću ti reći koliko te volim.
Mi ljudi često ostavljamo stvari za kasnije i zaboravljamo da “kasnije” nije naše.
Da “kasnije” ljudi možda više neće biti s nama. Da ih „kasnije“ možda više nećemo čuti ni vidjeti.
Da “kasnije” djeca više nisu djeca, a roditelji su možda samo sjećanje.
Da se „kasnije“ dan pretvara u noć, noć u nemoć, osmijeh u grimasu boli, a život u sjećanje.
“Kasnije” će biti prekasno.
Učini to odmah, sada…
(Nepoznat autor)